Najveći među Srbima posle Svetog Save.

Kad se 1956. godine Nikolaj upokojio u izbeglištvu u Americi, na sahrani u Libertvilu neko je rekao: „kad je ovakav čovek toliko voleo svoj narod, možda taj narod zaista nešto vredi“.

Nema u našoj novijoj istoriji među velikim ličnostima nikog ko je toliko duboko i toliko mnogo razmišljao o svom narodu, hrabrio ga, delio mu dragocene duhovne pouke, molio se za njega iz dubine duše.

Teško da je naći veće poštovanje svetih srpskih predaka od onoga kakvo je Nikolaj izrazio u svojoj molitvi:

„U ogromnom kolu svetih Tvojih, Gospode i moji su preci; svi sveti srpski blagočestivi cari, blagoverne carice i knjeginje, kralji i vojvode, pravednici, mučenici, isposnici, pastiri i učitelji, bogomoljci, dobrotvorci – narod veliki i sjajan, Nebesna Sveta Srbija.

Od svake muke najteži mi je strah da se ne nađem dostojan predaka svojih, vernih slugu Tvojih a sada velikih plemića Tvojih u večnom carstvu istine i veselja, u horu anđela svih svetih.

Izbavi me i spasi od toga straha, po neiskazanoj milosti Tvojoj i udostoj me uvrstiti se u moje poslavljene pretke na nebesima, Gospode Bože moj, Hriste Spasitelju moj, živote moj, sve dobro moje. Amin“.

Reklo bi se da je Bog uslišio molitvu svog iskrenog sluge…

Nikolajeve mošti su 1991. konačno prenete u njegovu voljenu Srbiju i to, tu priliku koju smo tada dobili da čvršće zajedno sa njim nastavimo dalje slavimo na današnji dan.

Pored sve ljubavi i saučestvovanja u patnjama, kao i svaki prorok, Nikolaj je umeo i te kako da ukori svoj narod. Umeo je da daje dramatična upozorenja, o koja smo se uglavnom oglušavali. Među svim upozorenjima koja nam je ostavio možda najdramatičnije deluje ova jednostavna priča:

„Leonardo da Vinči godinama je radio znamenitu “Tajnu večeru”. Tražio je lica za modele. Za lik Hristov našao jednog mladog čoveka, čije je lice sijalo lepotom, dostojanstvom i nevinošću.

Ali za Judu se dugo mučio da nađe podesno lice. Šetajući jednog dana, ugleda jednog čoveka, odvratna izgleda, surova pogleda i u svemu ružna i odbojna.

On ga pozove u svoj atelje i kaže mu zašto ga je pozvao. Čovek se zagleda u već naslikani lik Hristov, i dugo je netremice gledao, dok mu suze ne potekoše. Začuđeni slikar upita ga, zašto plače, a on odgovori:

-Kako ne bih plakao? Pre pet godina ja sam ti poslužio za lik Hristov, a sad hoćeš da ti poslužim za lik Judin“. Nikome nije unapred obezbeđeno mesto uz Gospoda!

I svaki pojedinačni život i život celog jednog naroda ne može prestati da bude put sa Bogom ka Bogu. Jer posledice odustajanja su teške i preteške.

Da bismo bili dostojni svojih predaka na koje se olako pozivamo, da bismo bili dostojni da slavimo Svetog Nikolaja koji nas je svojom ljubavlju toliko uzdizao Bogu, i još uvek nas uzdiže, moramo konačno ozbiljno da shvatimo njegova upozorenja i da se na vreme postidimo.

Sveti Nikolaje Srpski moli Boga za nas!

Izvor:  Časopis Sabor